Postoji mnogo razloga zašto se Premužićeva staza na Velebitu smatra kao jedna od najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj, ako ne i najljepša. Sa svojih 57 kilometara Premužićeva staza prolazi najljepšim dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita i otkriva svu raskoš prirode.
Premužićeva staza nosi ime po Anti Premužiću, strastvenom planinaru koji je uložio trud i vrijeme za izgraditi nešto posebno gdje će koračati generacije planinara i zaljubljenika u prirodu i vjerujem da će svatko osjetiti zahvalnost za ovo remek djelo tijekom svog istraživanja najljepših dijelova Velebita.
Premužićeva staza se može proći na mnogo načina, odjednom ili u više navrata, 2 - 3 ili više dana, ovisno koliko se vremena želi posvetiti istraživanju staza i vrhova van Premužićeve staze.
S vama ću podijeliti naše iskustvo i naravno preporuke koje je dobro znati za prolazak ove staze.
Naš plan je bio proći cijelu stazu od Zavižana do Baških Oštarija u 3 dana. Naša verzija uključuje dva automobila, te bi jedno ostavili na Baškim Oštarijama odmah, a drugim se prebacili na Zavižan. Naravno, po završetku izleta čeka nas povratak na Zavižan a nakon toga i duga vožnja do Splita. Mladi smo pa nam je to zvučalo sasvim ok (na kraju smo spavali na autocesti ). Stazu smo podijelili na 3 dionice, prvi dan od Zavižana do Alana, drugi dan od Alana do planinarskog skloništa Skorpovac i treći dan završiti na Baškim Oštarijama. To je vjerojatno i najčešći način prolaska kompletne Premužićeve staze. A sada prelazimo s početnog plana na realnost.
Prvi dan smo se uputili iz Splita prema Gospiću oko 8.00. Ostavili smo jedno auto na Baškim Oštarijama i nastavili vožnju prema Zavižanu. Po dolasku na Zavižan smo ručali, provjerili opremu i oko 14.00 uputili smo se prema Alanu. Ispred nas je bilo nekih 18 kilometara što se učinilo jako puno na prvu ali onda smo shvatili da nas čeka minimalno svladavanje visinske razlike cijelim putem. Premužićeva staza namijenjena je svima, nije kondicijski zahtjevna ali smo prokomentirali u više navrata, i s drugim planinarima, kako je problem tegliti veliku količinu stvari ako se želi proći cijela staza odjednom. U prvom redu tu je tekućina, ukupno 6 L po osobi, koju smo pripremili za 3 dana. Kada tu još nadodamo hranu za 3 dana, koji komad odjeće i ostali pribor, svladavanje visinske razlike i nije baš nužno za odraditi dobar trening.
Prvi dio Premužićeve staze u konačnici se pokazao kao i najljepši. Netaknuta priroda Sjevernog Velebita brzo nas je očarala a svaki korak otkrivao nešto novo. Staza se brzo izmijenjivala i u kratkom periodu smo se osjećali kao da smo na različitim planinama svakih nekoliko kilometara. Staza prolazi kroz Hajdučke i Rožanske kukove - strogi rezervat prirode koji krije najljepše krške oblike. Visoke kršne stijene lako su nas očarale, ali ta izmjena terena je bila još fascinantnija. Brzo smo kroz visoku šumu završili na travnatim prostranstvima. Na putu do Alana odlučili smo jedino skrenuti na vrh Gromovača (1676m n/v) koji je udaljen nekih 15 minuta od staze. Do planinarskog doma Alan stigli smo oko 18.30 ali naša vremena nisu bila baš prosjek pa ih nije najbolje koristiti za kalkulacije. Planinarski dom otvoren je stalno od 1.6. do 1.11. a van navedenog perioda je potrebno provjeriti situaciju, posebno zbog pristupnih cesta koje znaju biti zatrpane snijegom. Dom je opskrbljen hranom i pićem, možete napuniti mobitel i prespavati. Za noćenje se potrebno najaviti a kontakt informacije možete pronaći na stranicama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Drugi dan nismo gubili vrijeme pa smo se odlučili popeti do obližnjeg vrha na 1451m n/v (Buljma) kako bi gledali izlazak sunca.
Nakon izlaska, spustili smo se do doma, doručkovali i olakšanih ruksaka nastavili dalje prema planu. Drugi dan smo dosta vremena bili na grebenu, izloženi suncu, s predivnim pogledima na obalu i otoke. Ukupno 22 kilometra od PD Alan do planinarskog skloništa Skorpovac čine najdužu dionicu a mi smo je prošli za 5 sati s pauzama, što je opet iznad prosjeka kretanja, te smo na sklonište stigli oko 14 h. Tu se pojavila naša najveća nedoumica na ovom izletu jer smo imali vremena i za nastavak do Baških Oštarija. Pripremili smo ručak i nakon ručka drijemnuli.
Konačna odluka je bila nastaviti do Oštarija a krenuli smo oko 16.30. Na ovom dijelu smo samo gazili do cilja jer osim zalaska sunca nismo imali mnogo toga za vidjeti. Zanimljivo je bilo da smo se zadnjih 5 kilometara kretali istom brzinom kao i prvih 5. Iscrpio nas je Velebit ali ne toliko da ne razmislimo koliko nam treba do Paklenice. Ostavili smo tu ideju da se kuha do nekog idućeg puta. Garmin je pokazao dodatnih 15 kilometara do Baških Oštarija a ukupno smo završili na nešto manje od 55 kilometara oko 19.30.
Hrane je naravno bilo viška kao i na svakom drugom izletu. Od 6 L vode na Zavižanu, bocu od 1,5 L sam ispraznio na Alanu jer je bila višak, a preostalih 4,5 L meni je bilo taman za ovaj izlet. U obzir je potrebno uzeti da smo mi ovo odradili sredinom listopada kada se lakše diše, ali smo imali nešto jači tempo.
Kvalitetan odabir datuma isto igra veliku ulogu ovdje, pa smo se zato mi kretali u kratkim majicama i hlačama tijekom dana dok je za noć dukserica bila dovoljna.
Premužićeva staza idealan je izlet za proljeće ili jesen i svakako bi ga preporučio svima. Također želim istaknuti da je prvi dio od Zavižana do Alana najzanimljiviji i najvrijedniji posjeta pa savjetujem da ne čekate godišnji ili produženi vikend za proći cijelu stazu. Na primjer, iskoristite jedan dan za proći ovu prvu dionicu u jednom smjeru ili dva dana za proći istu dionicu u oba smjera uz noćenje na Zavižanu/Alanu. Vjerujem da nećete doživjeti stazu na isti način ako se istom vratite.
