Vrijeme je za novu avanturu po Velebitu a ovog puta odredište je Srednji Velebit i Baške Oštarije. Od hostela Baške Oštarije krenuli smo južno te odabrali izvrsnu kružnu stazu koja preko Velikog Sadikovca vodi do planinarskog skloništa Ždrilo. Iako je moja preporuka da se prvo odradi uspon na Veliki Sadikovac, mi smo krenuli prvo do skloništa pa tek kasnije do vrha Veliki Sadikovac pa nas je u konačnici nagradila i kiša za odrađenih 15 kilometara i 1000m uspona. Moram priznati da je staza malčice psihički zahtjevna jer smo se konstantno kretali gore dolje i izgledalo je kao da tome nema kraja. :D
Nakon početnog dijela koji je trajao oko sat vremena izlazimo na širinu te nam se otvaraju pogledi prema obali i otocima. Naravno da je ovo bio prvi photo point, a možda čak i najbolji na ovom izletu (čak smo promislili da ovdje ručamo i vratimo se nazad istim putem :D). Tu smo se zadržali neko vrijeme jer je pogled savršen a fotografije nestvarne.
Nakon pauze nastavili smo dalje prema planinarskom skloništu Ždrilo. Ubrzo smo izašli na makadamski put a nakon njega i na šumske staze koje su nas vodile pa skoro sve do skloništa. Uživali smo u ovom dijelu staze jer su jedini zvukovi bili naši koraci i cvrkut ptica. Šumske staze pružale su nam zaštitu od sunca i zbog toga je moja preporuka u ranijim satima odraditi uspon na V. Sadikovac te se kasnije u dubokoj šumi skriti od visokih temperatura.
Odradili smo i završni, krški dio staze do skloništa a vremenski nam je ukupno bilo potrebno oko 3 sata. Na skloništu smo odradili zasluženu pauzu i ručak a u međuvremenu su se počeli nakupljati i neki tmurni oblaci. Vremenska prognoza je bila jako precizna kada je kišu najavila za 15.00.
Drugi dio staze, od skloništa prema Sadikovcu te natrag do Baških Oštarija, izgledao je kao potpuno drugi dan. Vremenska prognoza je bila precizna, ali i da nije, u planini uvijek treba biti spreman na sve jer se uvjeti lako i brzo mijenjaju.
Kada smo krenuli od skloništa i ugledali vrh prema kojem smo se uputili, izgledao je satima i satima udaljen međutim nije bilo tako strašno. Brzo smo se našli i u podnožju Velikog Sadikovca i opet promislili je li moguće da idemo gore, međutim i to je izgledalo puno strmije nego što je bilo u stvarnosti.
Vremenski uvjeti bili su grozni ali neka fotografije pričaju umjesto mene.
Kada smo krenuli od skloništa i ugledali vrh prema kojem smo se uputili, izgledao je satima i satima udaljen međutim nije bilo tako strašno. Brzo smo se našli i u podnožju Velikog Sadikovca i opet promislili je li moguće da idemo gore, međutim i to je izgledalo puno strmije nego što je bilo u stvarnosti.
Vremenski uvjeti bili su grozni ali neka fotografije pričaju umjesto mene.
Dali smo gas prema Baškim Oštarijama a umjesto planinarskom stazom odlučili smo krenuti makadamskom cestom ne bi li brže stigli do cilja i pobjegli od kiše. Donekle smo uspjeli u naumu međutim svakako smo izlet završili pokisli - barem fizički.
Nakon 15 kilometara i 1000m uspona u nogama, idealno vrijeme je bilo za nešto prezalogajiti ali i za kapljicu dobrog vina. Tu je zato hostel Baške Oštarije koji je otvoren u svako doba godine.
Osim tehničkih detalja staze, uvijek prouči i vremensku prognozu. Ne izričito zbog odgađanja izleta ukoliko uvjeti nisu povoljni, nego više zbog kvalitetne pripreme.
